Orahovica, 07.-10. svibnja 2015. – Tijekom pripremnog sastanka za obuku naš regionalni vođa nam je objasnio da je „cilj Royal Rangera da vas pritisnu do kraja snage.“ „Nikada ne znaš kako ćeš reagirati u ekstremnim situacijama ako unaprijed nisi bio pritisnut do ekstrema.“
Ovo je trebao biti moj treći Nacionalni kamp za obuku (NKO). Prvi je bio u Srbiji, na kojem sam bio učesnik. Prošle godine bio sam domaćin i pripravnik uz vođu za obuku tako da bi sam mogao biti pripremljen za vođenje NKO-a u budućnosti. Ove godine zapala me je ta odgovornost. Iako sam osjećao da sam nedorastao toj zadaći, naročito jer sam znao da će moja najveća slabost – pričanje na hrvatskom u javnosti – biti vidljiva, nisam očekivao da ću biti pritisnut do kraja snage niti u jednom smislu.
Tijekom kampa postao sam sigurniji da će ova obuka proći bez ijednog većeg izazova. Uspoređujući teške uvjete prošle godine plus moj nedostatak iskustva, i iskustvo kojem sam stekao ove godine uz savršene vremenske uvjete i velik broj vođa koji su učestvovali u radu, bio sam siguran da će kamp proći bez većih teškoća. Onda je došlo nedjeljno jutro. Završnica je bila pred nama. Crkvena služba na kojoj smo planirali završnu ceremoniju trebala je biti kraj tog vikenda i ja sam se osjećao dobro. No kada sam, sa ostatkom Crkve, preko projektora počeo gledati sažetak vikenda u slikama, oči su mi se napunile suzama. „Što je to?“, upitao sam se izlazeći iz crkve da dođem k sebi prije nego što ću iznijeti izvještaj o prošlom vikendu.
Ustao sam spreman da kažem koliko sam preplavljen zahvalnošću, ali riječi nisu izlazile iz mojih usta. Ukočio sam se. To mi se nikada prije nije dogodilo, ni u javnosti ni privatno. Jedan od vođa je brzo preuzeo moju ulogu i ceremonija se nastavila. No nakon što je kamp prošao morao sam u sebi ponovo promisliti sve dogadjaje.
Gledajući unazad, sada shvaćam da sam bio pritisnut do svojih krajnjih granica. Fizički, posljednjih šest dana nisam spavao više od pet sati po noći – što je za mene veoma neobično. Kada sam u nedjelju popodne stao na vagu vidio sam da sam izgubio tri kilograma od četvrtka. Premda nisam trčao niti se fizički naprezao koliko sam to radio prije, različite stvari su uzele fizički danak nad mojim tijelom.
Mentalno sam također bio potrošen. Od pripreme predavanja i radionica do jednostavnih pokušaja da na meni stranom jeziku iznesem jednostavne upute o tome što se treba raditi, bilo je veći teret nego što sam očekivao. Duhovno sam tražio Božju pomoć više nego što sam to radio u dugo vremena. Kako ćemo se pobrinuti za ove detalje? Da li će svi biti sigurni? Što ako se dogodi ovo … ili ono? Po prvi put u svom životu odgovornost za 38 ljudi pala je na moja pleća i molimo sam Boga za pomoć puno više nego inače.
Konačno, i emocionalno sam došao do krajnje granice. Tijekom vikenda svjedočio sam rastu nekoliko tinejđera s kojima radim. Uz to, vođe su došle iz Njemačke, Makedonije, Srbije, Slovenije, i drugog kraja Hrvatske da bi podržali naš rad. Bog je izlio svoju milost na ovaj kamp kroz veoma praktične oblike – vodstvo, iskustvo i podršku. I kada sam na kraju vidio očitost toga, nisam mogao zadržati suze. Poanta je, bio sam pritisnut do krajnjih granica. Zar to nije upravo ono što nam je potrebno? Ja vjerujem da smo mi, kao Crkva, u najgorem stanju kada nam je život udoban.
Kroz cijelu Bibliju Božji narod je pozvan da služi Gospodinu svim srcem, dušom, umom i snagom. Kako da to uradimo ako, s vremena na vrijeme, nismo pritisnuti do kraja u svakom od tih područja? Royal Rangers je holistička služba čiji je cilj da Božje muškarce i žene opremi fizički, mentalno, društveno i duhovno. Dio tog opremanja je postavljanje izazova pred svakog pojedinca u svakom od tih četiri područja njihovih života.
Na kraju, smatram da je ova obuka bila uspješna. Svi naši ciljevi bili su ispunjeni. I tinejđeri i odrasli su bili obučeni. I zbog velikog broja voljnih vođa, divnog vremena te izostanka nepredviđenih problema, bilo je to ugodno iskustvo za mnoge od nas. No najveći uspjeh je bio u tome što su mnogi od nas bili pritisnuti do krajnjih granica. Ja vjerujem da je to neprocjenjiv dio postajanja i činjenja drugih učenicima Isusa Krista.
„Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ (Filipljanima 3:13b-14)
Jeremy Bohall
(preuzeto s epc.hr)
