Povijest pamti izričaj: Bauk kruži Europom. Nekima je to bio bauk i prijetnja, nekima klica slobode i naretka. Danas neki drugi bauci kruže ne samo Europom nego svijetom, doslovno ljudskom oku nevidljivi ali mnogo stvarniji, prisutniji opasniji. Bauk korona virusa trenutno oblikuje i utječe na svijet mnogo snažnije, i njegove posljedice su vrlo opipljive i ujedinjuju nas u valu posljedica koje zajednički dijelimo.

No mi koji živimo u i oko Zagreba smo još dodatno bili pogođeni potresom koji je samo otežao ionako ozbiljnu situaciju. Prilično intenzivan i zlokobni zvuk iz dubine istjerao je mnoge ljude u nedjelju ujutro na ulice. Mnogi susedi u pidžamama, bosi, s malom djecom u rukama, velikim upitnicima na licima. Nismo bili više stranci jedni drugima. Zajedno smo stajali, dijelili strahove, pitanja, pokušavali neizozstavnim humorom nadići situaciju. Svatko se nosio sa situacijom kako je znao i umio. Kasnije čujemo kolika je snaga potresa, vidimo slike oštećenih zgrada u centru grada, oštećene poznate vizure s jedne strane ali i majke s tek rođenim bebama u rukama ispred rodilišta u iščekivanju pomoći i rješenja s druge strane. Ta slika me posebno pogodila. Emocije su me preplavile jer imam dvoje unuka, od kojih je mlađi samo tri mjeseca. Na sreću u ovom trenutku su daleko od potresa, ali ne i od korone. Sve to utječe na mene. Lako se mogu poistovijetiti sa tim ženama koje drže svoja blaga u rukama i pokušavaju ih zaštiti od hladnog jutra i prijetnje koja se nadvila nad sve zagrepčane.  Vjernik sam, vjerujem, ali sve u meni viče: ‘Pomozi mojoj nevjeri’.

Dvije velike nevidljive sile, sićušni virus i ogromna energija pohranjena u zemljinoj kori. Ne vidimo ih ali smo ih ovih dana itekako osjetili. Niti jedna sila nije impresionirana našom snagom ili moći. Što je rezultat? S jedne strane strah kao prva, praiskonska reakcija. Prvi čovjek u Bibliji, nakon prve krize svjedoči: Pobojah se…  Život je u pitanju, treba ga zaštiti, sačuvati, očuvati, a tako smo krhki, nemoćni, limitirani. Ali isto tako razmišljam kako ova situacija ruši i dekonstruira našu ljudsku aroganciju i samodostatnost efikasnije od bilo čega drugog. Odjednom se ne možemo pobrinuti niti za one male stvari koje svaki dan uzimamo zdravo za gotovo a netom prije smo se ponašali kao da smo bogovi.

S druge strane, odgovor na krizu je tu, zajednička borba, solidarnost, zajedništvo također izlazi na površinu, snažnije no inače. Ljudi pomažu jedni drugima, navijači nogometnog kluba u velikom broju pomažu bolničkom osoblju da se premjeste inkubatori i ostala oprema potrebna za skrb o onim najmanjima. Izraz je to poniznosti jer drugog činimo većim od sebe, dajemo prednost potrebama onog drugog. I to nas oblikuje također.

U isto vrijeme stižu mnogobrojne poruke potpore. Iznenađujuće ali djeluje. Uz vas smo, mislimo na vas, molimo za vas, što možemo učiniti, kako vam pomoći? Riječi su to male, jednostavne ali snažne. Puno mi znači što nismo sami. Mnogi znani i neznani misle na nas, dijele svoje riječi s nama i to djeluje, daje nam snagu. Bolje se osjećamo iako se nije još konkretno ništa dogodilo. Izazov je još uvijek tu ali se bolje nosimo s njim.

I Bog je snama. Gdjegod je patnja tamo je i on. Štoviše u patnji nam je najbliži jer to razumije na poseban i osoban način. Daje nam dar vjere da se možemo nositi sa izazovima koji su pred nama i oko nas. I naravno nije lako vjerovati jer smo navikli najviše vjerovati sebi a Bog nas poziva da se odreknemo sebe i vjerujemo njemu. Molim se Bogu da napravi reda kako u mojim mislima tako i u situaciji na terenu. Učim što znači da ljubav Božja izgoni svaki strah. Moram još puno učiti…

Pokušavamo činiti male stvari i male korake. Učimo da oni i nisu tako mali kao što izgledaju. Mnogo ljudi koji čine naizgled male stvari, puno uspijeva. Hvala svima koji ste dio naše priče, naše borbe, koji nas podupirete i dajete nam do znanja da ste uz nas i mislite i molite za nas. Nastavite to činiti a Bog neka vas blagoslovi i uzvrati vam svojom dobrotom.

Toma Magda