Pojam reformacije obično se odnosi na period od 1517. kada je Martin Luther postavio 95 teza na vrata Crkve u Witenbergu. Teze su za cilj imale obnovu kršćanske Crkve koja je zapala u veliku duhovnu i moralnu krizu. Na samome početku valja napomenuti kako težnju za kontinuiranim obnavljanjem Crkve možemo pratiti gotovo od samih početaka kršćanstva. Takve su se težnje primjerice očitovale u pokretima Valdežana (Petar Valdes 1140. – 1217.), Lolarda (John Wycliffe 1320. – 1384.) i Husita (Jan Hus 1369. – 1415.), kao i kod Ilirika, hrvatskih glagoljaša i slavenskih crkava. (Mijo Mirković, 65, u Matija Vlačić Ilirik, Katalog svjedoka istine)
U 16. stoljeću postojali su specifični uvjeti koji su doprinijeli razvoju reformacije u snažan pokret. Doprinos su dale renesansa i humanizam, posebno svojim naglaskom povratku na djela klasične antičke književnosti i izučavanjem klasičnih jezika, primjerice grčkog i latinskog. Važnu ulogu u širenju reformacijskih ideja imao je i izum tiskarskog stroja. S druge strane jačale su težnje nacionalnih država prema većoj samostalnosti kritizirajući odljev novca u Vatikan. U vjerskom i duhovnom smislu bila je sve očitija poroznost duhovnog života, čemu je prednjačila crkvena hijerarhija. Crkveni položaji stjecali su se kupovinom i rodbinskim vezama. Posebno breme za vjernike bile su „indulgencije“ ili prodaje oprosta grijeha za novac. Johann Tetzel, dominikanski svećenik, bio je gorljivi propovjednik „indulgencija“, čak je sastavio i katalog po cijenama za određene grijehe. Gradnja Bazilike svetog Petra u Rimu bila je financirana novcem skupljenim od prodaje „indulgencija“.
Težnja reformatora je bila reformirati ili obnoviti postojeću Crkvu. Radi se o slici stare kuće koju ne želimo srušiti, već obnoviti. To je bila ideja reformatora. Ne ukinuti postojeću Crkvu, već je obnoviti vraćajući je na njezine izvore. Kada obnavljamo kuću posežemo za originalnim nacrtima. Reformacija je imala namjeru obnoviti Crkvu tako što će posegnuti za originalnim nacrtima, odnosno učenjima Isusa Krista, koja se naj-izvornije nalaze u Bibliji. Neke tradicije govore o čuvanju apostolske tradicije. Upravo je Biblija izvor apostolske tradicije, jer se radi o spisima koji dolaze direktno od apostola i na taj su način izvorno svjedočanstvo Isusovog učenja. Radi se o slici rijeke. Rijeka je najčišća na svojem izvoru. Kako putuje prema ušću sve je zagađenija…
Pred nama je izbor: hoćemo li Bogu dolaziti sa stavom kako smo u osnovi dobri ljudi? Hoćemo li pred njega donositi svoja dobra djela, u nadi kako ćemo postići milost? Hoćemo li mu pristupiti kao direktoru firme podnoseći izvještaj sa popisom naših uspjeha? Zašto mu ne bismo pristupili u povjerenju, kao što dijete pristupa svojim roditeljima? Zašto mu ne bismo pristupili vjerom, i to vjerom utemeljenom u istini Božje Riječi kako je ono što je Isus učinio na križu dovoljno za nas? Zašto od danas ne bismo živjeli život oslobođen tereta krivnje, i nastojanja da odobrovoljimo gnjevnoga Boga? Možemo živjeti život slobode znajući da su naši grijesi po Isusu oprošteni. Od toga trenutka možemo živjeti život zahvalnosti, činiti dobra djela ne zato što moramo, već iz zahvalnosti zbog onoga što je Bog učinio za nas.
Crkva koja se stalno obnavlja uvijek iznova treba usklađivati svoje propovijedanje sa evanđeljem Božje milosti.
mr. sc. David Kovačević, đakon
Više možete pročitati na https://crkvabozja.hr/promisljanje-o-crkva-koja-se-stalno-obnavlja/