Ovih dana obilježavamo 32 godine od događaja koji je začudio cijeli svijet i imao dalekosežne posljedice koje možemo osjetiti sve do danas. Godina o kojoj govorimo je 1979., jek je hladnoga rata, a radnja se događa u Iranu gdje je revolucionarnim putem ajatolah Homeini smjenio režim šaha Reze Pahlavija. Režim šaha bio je eklatantan primjer pseudodemokratskog režima u kojem je kršenje ljudskih prava, ograničenje slobode mišljenja i udruživanja, zatvori puni političkih neistomišljenika, rasprostranjena korupcija, kleptokracija, samovolja, ekstravagancija, vesternizacija, bliska identifikacija sa SAD-om, industrijalizacija, sekularizacija, autoritarizam i elitizam bila svakodnevnica. Ajatolah se Ruholah Homeini našao na ‘pravom mjestu u pravo vrijeme’. U vrijeme bipolarne podjele svijeta, Iran između socijalizma i kapitalizma odabire islam kao treći put. Dok je zapadnom svijetu i danas neshvatljivo kako Islamska Republika još uvijek traje, širi muslimanski svijet impresioniran je Homeinijevim uspjehom da ujedini sve političke trendove unutar Irana, čija je zajednička nit bila promjena.
U mnogo čemu možemo povući paralele s današnjim režimom u Egiptu. Mubarakov je režim također oligarhijski, pseudodemokratski, oslonjen na SAD-e kao jamca svoje pozicije. Zapuhao je vjetar revolucije. I sve su zapaženije skupine koje pozivaju na islamsku revoluciju. Odlika tih i takvih skupina jest velika netrpeljivost prema svemu što nije kao oni, čak i unutar vlastite religije oko različitih tumačenja islama, a netrpeljivost su prema kršćanima pokazali primjerice prije 15ak dana kada je tijekom Bogoslužja napadnuta crkva u Kairu sa smrtnim i ranjavajućim poslijedicama. Za taj je napad odgovornost preuzelo upravo militantno krilo Muslimanske braće. Muslimanska braća, sačinjavaju najjaču oporbu Mubarakovoj politici, jaki su u gospodarstvu te su čak u ovim trvenjima izašli iz ilegale i aspiriraju na vlast.
Do promjena je, u Iranu tada, svakako došlo, no one nisu donijele ništa dobro iranskom narodu. Iran i dalje pati od kroničnog nedostatka osobnih i političkih sloboda, a revolucionarni režim nastavio je pomagati vlasnicima kapitala, eksploatirati rad i one iste radnike koje je nekada podupirao i poticao na revoluciju. Kada je zapuhao vjetar revolucije, za sve šahove poteze već je bilo kasno. Napori da se udovolji opoziciji bili su nedovoljni i došli su prekasno. Postojeći režim izgubio je vjerodostojnost, a kao izlaz iz duboke društvene krize nametalo se okretanje islamu.
Do promjena će, u Egiptu sada, svakako doći, no hoće li one donijeti išta dobro Egipćanima? Vjetar je revolucije zapuhao i za sve je Mubarakove poteze već kasno. Ne ulazeći u dublje geopolitičke analize, a uvažavajući suprotno mišljenje britansko-pakistanskog filozofa, povjesničara, filmaša i političkog analitičara Tariqa Alija iznesenog nedavno na Tportalu, teško se oteti dojmu o mogućnosti ponavljanja Homeinievog scenarija.
Progonstvo bi se kršćana u toj situaciji multipliciralo te bi se intenzivirali napadi fanatične Muslimanske braće na iste. Istinski su kršćani uvijek spremni na progonstvo radi vjere, kako u biblijskim vremenima tako i dana, no uslijetd velike tehnološke revolucije i razvitka civilizacije u smjeru snošljivosti tijekom dva aktualna stoljeća napredka moralo bi se barem podrazumijevati odsutnost fizičkoga progona. To nažalost nije tako. U mnogim su zemljama kršćani proganjani poput Kine, Indije, Pakistana, Irana, Iraka i Egipta…….
Uperimo pogled prema Gospodinu neka svrne svoj pogled na kršćane diljem teritorija gdje su progoni istih društveno prihvatljivi i neka ih čuva te im mir donese. Posebice je to potrebno u fokusu svjetskog zanimanja ovih dana, Egiptu. Također zahvalimo Gospodinu na odjecima razuma koji su nedavno došli do nas kada su u Kairu i Aleksandriji kršćani i muslimani zajedno molili za mirno rješenje krize. (RPP)
Članak je preuzet s Protestantskiportal.com (http://www.protestantskiportal.com/)
Za pev.com.hr pripremio Robert Bogešić
