Povodom objavljivanja knjige Miroslava Volfa, Javna vjera: kršćani i opće dobro (Ex libris, Rijeka, 2013) u Zagrebu je 17. lipnja u Napretkovom kulturnom centru održan okrugli stol na temu uloge i položaja religije u hrvatskom društvu o kojoj su govorili autor spomenute knjige prof. dr. Miroslav Volf (Sveučilište Yale, SAD), prof. dr. Žarko Puhovski  (Filozofski fakultet u Zagrebu), prof. dr. Željko Tanjić (rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu) te Zoran Grozdanov (moderator).

Istim povodom je portal Križ života objavio predgovor hrvatskom izdanju knjige “Javna vjera: kršćani i opće dobro“ autora Miroslava Volfa kojeg prenosimo u cijelosti:

Nakon prijevoda na korejski i kineski jezik, a u tijeku je i prijevod na njemački, posebice me oduševljava činjenica da će Javna vjera biti objavljena i na hrvatskom jeziku. I to ne samo stoga što je hrvatski moj materinji jezik. Poglavlja ove knjige, kao zasebne članke, pisao sam u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama te sam različite verzije tih članaka iznosio kao predavanja u mnogim zemljama Europe, Amerike i Azije. No, upravo sam u Hrvatskoj, na otoku Ugljanu, knjigu sastavio u cjelinu, potpuno preuredio mnoge dijelove te napisao Uvod i Zaključak. Iz sentimentalnih razloga drago mi je vidjeti da će biti čitana na jeziku kojim se govori u mjestu u kojemu je bila uobličena, a kojega nazivam svojim domom. Zahvalan sam prevoditelju i izdavaču na njihovu trudu.

Postoje i dublji razlozi zadovoljstva zbog ovoga prijevoda – oni, mogao bih reći, patriotski. Naime, Hrvatska se još uvijek bori oko svojega određenja kao zrele političke zajednice. U njoj, kao i u drugim zemljama zahvaćenima vrtlogom globalizacije, postoji sukob između religije i političke zajednice. Dva nasljeđa doprinose takvome sukobu. Prvo nasljeđe je nasljeđe polutotalitarnoga ateističkog režima nadahnuta marksizmom. Taj režim je nadzirao ljude četrdesetak godina te je želio marginalizirati religiju; posebice je kršćansku vjeru, kao suparnicu koje se bojao, nastojao izbaciti iz javnoga područja. Drugo nasljeđe ima dužu povijest i dublje korijene, a riječ je o tijesnoj vezi Katoličke crkve i hrvatskoga etničkog identiteta. Stojećima je Crkva izražavala moralno i civilizacijsko jedinstvo hrvatskoga naroda, a u posljednje je vrijeme nastojala legitimirati političku vladavinu i povezati je s vlastitim kulturalnim i moralnim stanovištima (dakako, ovo nije posebnost samo Katoličke crkve u Hrvata; ovaj oblik odnosa između religije, društvenoga moralnog stanovišta i politike u skladu je s dugotrajnom praksom i teologijom Crkve diljem svijeta). Sukob između Katoličke crkve i socijalističkog režima bio je unaprijed zacrtan. Oboje su na različite načine željeli nadzirati javni prostor – socijalistički režim u ime ugnjetavačke ideologije, a Katolička crkva u ime hrvatskoga nacionalnog identiteta kojega je predstavljala te u ime kršćanskoga morala kojega je zagovarala. U njihovu odnosu spram društva, Crkva i režim su funkcionirali i sudarali se kao “političke religije“, da upotrijebim sintagmu Ericha Voegelina.

U međuvremenu su socijalistički režimi nadahnuti marksizmom nestali su iz Europe. Uvelike ih se diskreditiralo kao totalitarne i isključive te su ga odmijenile demokracije. I Hrvatska je postala demokratskom. Na neki način promjena političkoga sustava označavala je pobjedu Katoličke crkve. No, u dvadeset i pet godina prije sloma socijalizma tradicionalni odnos Katoličke crkve i države se mijenjao. Tijekom Drugoga vatikanskog sabora Katolička crkva službeno je prihvatila religijske slobode, a s njima i demokratski pluralizam kao politički projekt. Posljedično tome, zasebne nacionalne crkve nisu više mogle, na legitiman način, sebe razumjeti kao predstavnice sveobuhvatnih etničkih, kulturalnih i nacionalnih identiteta; Vatikan je oslabio usku povezanost religije i vlasti.

Obje su ove promjene – dolazak demokracije na političkom i prihvaćanje vjerskih sloboda na vjerskome području – proglasile kraj „političkih religija“, sekularnog ili nesekularnog obilježja.

Usprkos ovim političkim i crkvenim promjenama, u Hrvatskoj, kao i u drugim socijalističkim zemljama srednje i istočne Europe, prvobitni sukob između nacionalne religije i polutotalitarnih režima čak i danas baca svoje sjene. Štoviše, zapadnoeuropski oblici sporenja oko uloge religije na javnome području, posebice potaknuti sve većom prisutnošću islama u Europi, odjekuju i u Hrvatskoj. Isključivi humanisti, ponekad združeni s manjinskim vjerskim zajednicama, optužuju Katoličku crkvu zbog nametanja svojih vrijednosti svim građanima; takvi humanisti, izgleda, žele živjeti u državi u potpunosti odvojenoj od religije, a neki čak i čeznu za ideološkom sekularnom državom. S druge strane, Katolička crkva optužuje isključive humaniste da žele izgnati dominantnu vjersku zajednicu iz javnoga života jer neki njihovi uplivi u javni život iznevjeruju težnju mnogih katolika za novom verzijom staroga jedinstva trona i oltara u katoličkoj državi.

Naravno, napetosti između isključivih humanista i religioznih ljudi oko pitanja javne uloge vjere nisu ograničene samo na Hrvatsku i na druge europske demokracije nastale nakon 1989. godine, nego su prisutne i u drugim zapadnim državama. Slične tenzije susrećemo diljem svijeta: u Burmi, Kini, Egiptu, Indiji, Indoneziji, Nigeriji, da spomenem tek neke od zemalja. U mnogim od tih država napetost ne postoji tek između isključivih humanista i vjernika, iako je itekako prisutna, nego prvenstveno među različitim religijama (kršćanstva i islama u Egiptu ili, primjerice, hinduizma i budizma u Indiji) ili među suparničkim verzijama jedne religije (na primjer, šiitskoga i sunitskog islama). U gotovo svim slučajevima ove napetosti imaju svoj korijen u tijesnoj vezi partikularnih religija i etničkoga ili nacionalnog identiteta. Kao što to Ivan Šarčević na ispravan način primjećuje u Pogovoru ove knjige, takvo što je bio slučaj i u bivšoj Jugoslaviji nakon 1989. godine: religije i njihove suparničke varijacije služile su kao obilježja etničkih identiteta te su bile u uskoj vezi s postojećim ili budućim političkim predstavnicima različitih etničkih skupina.

Glede javne uloge religije, danas postoje tri glavne opcije (uz različite podopcije): (1) pozlaćena verzija religijskoga totalitarizma; (2) hrđavi oblici sekularističkog ekskluzivizma, bez obzira je li riječ o samoproglašenom liberalnom ili iliberalnom obliku i (3) anarhični egzodus “Crkve kao alternativne države“ iz Egipta iz obje ove pozicije. Napisao sam Javnu vjeru iz uvjerenja da ništa od ovoga nije prihvatljivo već da, umjesto toga, kršćani danas trebaju zagovarati pluralistički politički liberalizam. Ovo uvjerenje je osporavano; da nije, knjiga ne bi trebala ni biti napisana, i novo je. Začetnici političkog pluralizma su, zapravo, vrlo pobožni kršćani koji su svoje stavove podržavali snažnim teoloških razlozima. Pada mi na pamet ovdje Thomas Helwys (1575.-1815.), koji je, kao jedan od prvih baptista, među prvima zagovarao potpunu slobodu religije, ili Roger Williams (1603.-1683.), puritanac u kolonijalnoj Americi, koji je prvi institucionalizirao politički pluralizam na Rhode Islandu. Pišem na njihovu tragu, kao i na tragu Johna Courtneya Murraya (1904.-1967.), velikoga katoličkoga zagovaratelja vjerske slobode i političkoga pluralizma na Drugome vatikanskom saboru.

Pet središnjih obilježja kršćanske vjere, kada ih se promotri zajedno, čine problematičnima tri pozicije koje sam gore naveo. Naime, kršćanska vjera: (1) proročka je religija čije je središte uvjerenje da je Krist ključ za ljudskost i očuvanje stvorenja; (2) ona zagovara univerzalne tvrdnje o onome što istina i pravda jesu za sva ljudska bića; (3) iako se nalazi u nadnacionalnim religijskim zajednicama, ona treba biti upućena pojedincima, a ne skupinama; (4) potvrda slobode da se prihvati ili odbaci vjera kao način života (a ne samo kao sustav privatnih uvjerenja) čini sastavni dio njezine poruke; i (5) njezin središnji nalog je Zlatno pravilo s univerzalno primjenjivim načelom reverzibilnosti. Ako prihvatite ova uvjerenja u kontekstu religioznoga i areligizonoga pluralističkog svijeta, doći ćete to prijedloga koji nudim u Javnoj vjeri.

Javna uloga religije jedno je od najkritičnijih globalnih pitanja današnjice. Ona kao takva nastaje putem združivanja dvaju usporednih i međusobno potičućih trendova u vezi s globalizacijskim procesima: (1) globalno širenje demokratskoga ideala i (2) nejenjavajućom živošću i političkom prodornošću svjetskih religija.

U Javnoj vjeri, hrvam se s globalnim problemom iz perspektive jedne svjetske religije, moje kršćanske. Pritom sam skloniji ponuditi ocrt društvene i političke vizije nego predložiti konkretna rješenja za pojedinačne situacije. Nije dovoljno tek knjigu prevesti na hrvatski jezik, nego bi se ideje iznesene u njoj trebale “prevesti“, prilagoditi s hrvatskim okolnostima (kao što se trebaju prilagoditi okolnostima ma koje zemlje). Ono čemu se najviše nadam je da će moja knjiga svima nama u Hrvatskoj poslužiti kao poticaj da izvoran pluralističko-politički koncept održivo živimo, da će nam pomoći raditi za državu koja je nepristrana prema svim sveobuhvatnim tumačenjima života i u kojoj će svaki građanin, bez obzira na njegovu religiju ili nedostatak religioznosti, imati jednako pravo glasa u javnome životu.

Miroslav Volf, New Haven, rujan 2013.

(predgovor je objavljen na http://www.kriz-zivota.com/miroslav-volf-javna-vjera-krscani-i-opce-dobro)

Za pev.com.hr pripremio Robert Bogešić