Musalaha je služba pomirenja koja djeluje u Izraelu i Palestini. Njezin direktor, Salim J. Munayer, u pismu svjedoči o stanju u kojemu se nalaze dvije sukobljene zajednice i kako se s rastućom mržnjom suočavaju oni kao mirotvorci. Više o službi na: Musalaha.org

Piše: Salim J. Munayer, dr.sc.
          Musalaha direktor

Osoblje Musalaha, razmišljalo je o nedavnom ratu u Gazi i reakcijama članova naših zajednica, među kojima su neki bili uključeni u službu pomirenja i neki koji to nisu. Posljednji ciklus nasilja utječe i na naša društva. Neki se osjećaju prevarenima, neki su depresivni, a treći osjećaju da su njihovi principi iznevjereni. Neki su izrazili ogorčenost i mržnju. I Izraelci i Palestinci osjećaju da su izgubili radost i dovode u pitanje svoju budućnost. Kada slušate ljude čujete cinizam, nepovjerenje i beznađe, kao što je vidljiva i sve veća polarizacija naših dviju zajednica.

Trenutno razmišljamo o onome što se događa u našem društvu. Jedan od naših članova je postavio pitanje o našoj budućnost? Koja je naša nada? Iako je dobro da procjenjujemo naša iskustva, u isto se vrijeme moramo sjetiti da smo ljudi nade i moramo naći načine kako da tu nadu prenesemo sljedećem naraštaju. Ne možemo dopustiti da potonemo u sumornost našega društva. Podsjeća me to na poziv Waltera Brueggemanna u njegovoj knjizi ‘Proročka mašta’. Tu kaže da je ‘zadaća proročke mašte zarezati utrnulost, prodrijeti u samozavaravanje, kako bi Bog završetaka bio priznat kao Gospodin.’ [1]

Potreba za našom proročkom ulogom u zajednici postaje očitom kad se čuje jezik koji se koristi u izraelskim i palestinskim zajednicama. Bilo je razorno bolno čuti riječi koje ljudi koriste komentirajući nedavna neprijateljstva. Veći dio jezika koji se koristi u društvenim medijima i na drugim mjestima dehumanizirajući je, nasilan, i pun mržnje. Što više o tome govorimo i omogućimo zlu da konzumira naše živote, dodatno ćemo se odmaknuti od nade.

Kao vjernici, trebamo se sjetiti da je “prorok je angažiran u borbi za jezik, u nastojanju da se stvori drugačija spoznaja iz koje se može roditi jedna nova zajednica. To je nada da Božja čežnja može prodrijeti u obamrlost povijesti. On ne zastrašuje niti prijeti, već iskazuje čežnju koja raste sa i iz boli.’ [2] Kao služba, moramo se zapitati, kojim se mi jezikom koristimo? Jesmo li oprezni u onome što kažemo ili naprosto slijedimo naše političke lidere ili mainstream medije? Naša poruka mora biti ona koji prodire kroz očaj i naviješta otkupljenje koje Bog ima za nas pojedinačno, društveno i nacionalno.

Baš se sad nalazimo pred izazovom da zadržimo nadu. Nada je odbijanje da se prihvati trenutna destruktivna stvarnost. Kad nastavljamo govoriti o pomirenju, održavamo nadu živom. I dalje vjerujemo u mogućnost bolje sadašnjosti. Želimo govoriti mir, tražiti mir i održavati našu nadu živom.