Na dan 29. lipnja 1945 je nakon brzog i montiranog sudskog procesa u Zagrebu je donesena Presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba protiv protiv „Miroslava Filipović–Majstorovića i družine“.

Objavljena presuda novih komunističkih vlasti napravljenom u tradiciji staljinističkih čistki u Sovjetskom savezu objedinjavala je pedeset i osam međusobno nepovezanih optuženika. Na popisu su se tako našli vojni dužnosnici i činovnici NDH, civili te poglavari različitih vjerskih zajednica poput primjerice mitropolita Hrvatske pravoslavne crkve Germogena Maksimova, Muftije zagrebačkog Ismeta ef. Muftića ali i mnogi katolički svećenici te kao jedanaesti okrivljeni i evangelički biskup dr. Philipp Popp.

Biskup Popp optužen je za navodnu „kolaboraciju u službi okupatora“ , te da je njegovo djelovanje širilo „vjersku netrpeljivost i šovinizam“ te je sukladno tome bilo „protivno interesima naroda Jugoslavije“.

Biskup Popp koji je svoje sjedište imao u Zagrebu u prostorima evangeličke crkve u Gundulićevoj ulici, ubijen je nekoliko dana kasnije i za njegov grob se ne zna do današnjeg dana.

Povijesnim istraživanjima, uvidom u dokumente, propovijedi i osobu Philippa Poppa, danas se može dokazati kako je optužba protiv njega bila neistinita te da je presuda bila donesena s ciljem eliminacije vjerske ili građanske inteligencije toga vremena, te je biskup podijelio sudbinu tisuća pripadnika njemačke manjine koji su neosnovano morali ispaštati kolektivnu krivnju na područjima Podunavlja i Slovenije koje su nastanjivali više od dva stoljeća prije.

Philipp Popp rodio se 23. ožujka 1893. u srijemskom mjestu Bežanija pored Zemuna, u zemljoradničkoj obitelji njemačkih kolonizatora. Osnovnu (narodnu) njemačku školu je pohađao u Bežaniji, a gimnaziju je završio u Zemunu, gradu koji je tada administrativno pripadao Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu u sustavu Ugarske polovice podunavske monarhije. Odrastanje u etnički miješanom području i okolini formiralo ga je u osobu koji je vrlo dobro poznavao mentalitet, jezik i kulturu naroda koji su ga okruživali, a samim time i u tolerantnog otvorenog svećeničkog kandidata.

Nakon studija teologije u ugarskom Eperjessy (danas Prešov u Slovačkoj), zaređen je za svećenika Evangeličke crkve te biva poslan na vikarijat u glavni grad Hrvatske u župnu crkvu Krista kralja. Po smrti župnika Georga Bayer, Philipp Popp biva izabran na poziciju novog župnika pred sam slom Austro-Ugarske monarhije. Nakon osnivanja nove države SHS, kada je stanje za evangelike i njemačku manjinu bilo nepovoljno, Popp biva izabran za Seniora Hrvatskog seniorata. Svoje studije je nastavio na zagrebačkom Sveučilištu te je 1920. godine postao doktorom filozofije a četiri godine kasnije, diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu. Popp je kao duhovnik, vrsni intelektualac i diplomat brzo preuzeo dužnost vodstva cjelokupne Njemačke evangeličke crkve u Kraljevini Jugoslaviji, te je 1931. godine uveden u službu biskupa u Zagrebu…

On je tada i sam u prigodnoj propovijedi istaknuo:

“Nisam ovdje da bih mrzio, već da bih ljubio. Niti da bih vladao, kažem-već da bih služio! Služiti i ništa drugo, nego služiti svima, koje mi naš živi Gospod i Bog, kao vjerne, narodne sudrugove, kao putnike ili slučajne i državne sudrugove, kao braću i sestre poklanja. Služiti po uzoru na našeg Spasitelja Isusa Krista.”

Nažalost povijesne okolnosti išle su u smjeru suprotnom od biskupovih evanđeoskih postulata. Postojbinu predaka podunavskih Nijemaca i pradomovinu reformacije uskoro je zahvatio val totalitarne nacional-socijalističke ideologije koja je nastojala podvrći crkve svojim ciljevima.

Premda je crkva u Jugoslaviji imala i prijateljsku suradnju s crkvama u inozemstvu-posebno s onima u Njemačkoj, crkva pod Poppovim vodstvom nikada nije bila dopustila utjecaj ideologije ili ekspanzionističke njemačke politike u svojim redovima. Naprotiv Popp je uvijek isticao lojalnost državnoj vlasti i toleranciju i etničko razumijevanje u vremenu kada je i sama tadašnja Kraljevina prolazila kroz razdoblja dubokih kriza i podjela.

Kada su koncem tridesetih godina međunarodne okolnosti i pritisak ideologije i među Podunavskim Nijemcima i malim dijelom njemačkih evangelika postao zamjetan, Popp je sudjelovao na protestantskoj međunarodnoj konferenciji u Oxfordu 1937. godine na kojoj je donesen dokument koji odbacuje totalitarne ideje toga vremena – te je zbog toga bio oštro kritiziran od strane nacionalsocijalističkih simpatizera. On sam je nastavio djelovati ka očuvanju crkve i nauka u vremenima kada je rat u Europi bio sve izvjesniji. Godine 1938. na skupštini (sinodi) Evangeličke crkve biskup Popp izrekao je i sljedeće nedvosmislene riječi: „Svaki nacionalni egoizam, gdje ljubav prema vlastitom narodu vodi tjeranju ili opresiji drugih naroda ili etničkih skupina jest grijeh i pobuna protiv Boga, Gospodara naroda. U vlastitom narodu, u vlastitoj krvi, uviđati otkrivenje spasenja nije kršćanski“. Treba također spomenuti kako Njemačka evangelička crkva kojoj je biskup bio na čelu u svojoj bazi pored Nijemaca imala i Mađare, Slovence-protestante iz Prekomurja te nekoliko Hrvata.

Nažalost ratni vihor koji je zahvatio Europu stigao je u travnju 1941. i u Kraljevinu Jugoslaviju koja je ubrzo slomljena i razdijeljena na nekoliko država. To je značilo i cijepanje tadašnje Zemaljske evangeličke crkve, te je Philipp Popp ostao biskup na području NDH, tj triju seniorata: Gornje-hrvatskog, Srijemskog i Bosanskog; koji se već 1942. gotovo rasformirao zbog evakuacije Nijemaca iz BiH u područje Trećeg Reicha.
Biskup i Crkva prihvatili su novu vlast sukladno kršćansko – luteranskom nauku o „Dva kraljevstva“, te im je kao vjerskoj zajednici odlukom novih vlasti dano i mnogo privilegija. Bilo je to vrijeme kada su uslijedili progoni pripadnika pravoslavne, židovske i starokatoličke vjere u NDH, te nakon invazije Njemačke na SSSR i izbijanja oružanog partizanskog otpora u Hrvatskoj. Njemačka manjina, civilno stanovništvo -pa tako i evangelici postali su meta napada partizana a odlukama AVNOJ-a iz 1943 i 44 donesene su odluke kako će za njemačko stanovništvo u budućoj državi biti mjesta samo ako se priključe aktivno NOB-u.

Philipp Popp i vodstvo crkve bilo je u nezavidnom položaju. S jedne strane izrazili su lojalnost legalnoj vlasti, ali s druge neslužbene strane poznati su brojni pokušaji spašavanja srpskog stanovništva, protivnika režima i drugih od sigurne osude i smrti za što postoje i dokumentirani izvori. Kao Nijemcima bilo je im je nezamislivo okrenuti se izravno protiv pripadnika vlastitog naroda a s druge strane prelazak na stranu NOB-a, koji je bio vođen od strane komunista koji su imali militantni odium prema kršćanskoj vjeri, također je bio nemoguć.

Kada je rat bio skoro pri završetku , većina Nijemaca iz Hrvatske prihvatila je evakuaciju koju im je ponudila njemačka vlast znajući da im ostanak ne jamči dobro. Ostali su oni koji su smatrali da se nisu ničim ogriješili, pa tako i biskup Philipp Popp. Pod geslom da „Pastir ne napušta svoje stado“ odbio je mogućnost diplomatskog imuniteta koju mu je nudilo Švedski konzulat u Zagrebu – za prijelaz na teritorij pod kontrolom Saveznika te je sa suprugom ostao u svom biskupskom sjedištu u Zagrebu. Neki izvori navode da je svoju odluku podijelio i s tadašnjim katoličkim nadbiskupom zagrebačkim Alojzijem Stepincem.

Nove vlasti nisu pokazale milosti prema preostalim pripadnicima vodstva vjerskih zajednica, te je biskup Popp uhićen i u staljinističkom montiranom procesu osuđen na smrt.

Ubijen je 29. ili 30. lipnja, metkom u potiljak u šumi Maksimir kod Zagreba a nalogodavac je prema kazivanju preživjelog svjedoka bio partizanski general Koča Popović.

Uspomenu na svojeg biskupa čuvali su godinama izbjegli pripadnici Evangeličke crkve iz Jugoslavije i Hrvatske u Njemačkoj i svjetskoj dijaspori, ali je rad u preostalim ostacima nekoć dobro organizirane crkve preuzeo sin biskupa Poppa – Edgar koji je nakon povratka iz zatočeništva 1946/47. do 1960, bio senior Crkve u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. Prema svjedočanstvu obitelji Popp, pripadnici tadašnje vlasti tvrdili su kako bi biskup Philipp Popp zasigurno ostao na životu da se „samo odlučio skloniti u prvom naletu revolucije“.

Sve ovo govori o nepravednosti osude i stradanju jednog kršćanskoj i protestantskog duhovnika, vrsnog intelektualca i istaknutog pripadnika njemačke manjine koja je skoro sasvim izbrisana u valu poslijeratnog terora u Hrvatskoj.

Nažalost ni danas u demokratsko uređenoj državi, kada su dostupne sve povijesne činjenice, nije došlo do ukidanja presude i rehabilitacije biskupa Poppa.

Vatroslav Župančić

(preuzeto od IPA – Informativna protestantska agencija)

(Više možete pročitati na https://ipaprkc.org/2019/06/29/spomen-na-ubojstvo-evangelickog-biskupa-philippa-poppa/