Novi pristup Pape Franje evanđeoskim kršćanima otvorio je mnoge rasprave u posljednjih nekoliko mjeseci. Iako su neke nacionalne protestantske crkve pokazale otvorenost za ekumenizam, evanđeoske crkve uglavnom brane jasne doktrinarne crvene linije.

No, što Svjetska evanđeoska alijansa (WEA) misli o tome kako evanđeoski kršćani trebaju pristupiti katoličanstvu i papi Franji? Dr. Thomas Schirrmacher, predsjednik Teološkog povjerenstva WEA iznio je svoje mišljenje u vezi nekih od gorućih pitanja o kojima se raspravlja u Europi, u intervjuu evanđeoskom magazinu ‘Focus’.

Pitanje. Kako vidite dosadašnju službu pape Franje?
Odgovor. Na neki se način njegova služba može usporediti s Mihailom Gorbačovim, premda su njihovi svjetonazori dva odvojena svijeta. S Gorbačovom nije bilo jasno je li htio reformirati komunizam u nešto potpuno novo ili ga je samo htio uljepšati.

Mislim da je Franjo započeo novu eru odnosa sa svim skupinama, uključujući Pentekostalce i evanđeoske kršćane, i to daje potpuno drugačiju sliku o tome kakav je papa za razliku od pape Ivana Pavla II. Prema Franji, pape čine pogreške, pape ne znaju uvijek sve odgovore, pape imaju privatni život i mogu čak poći u mirovinu. Na kraju krajeva, hoće li on biti samo neočekivana osobnost u Rimu koju će naslijediti Ivan Pavao III, ili će biti u mogućnosti promijeniti stvari i više od samog upravljanja Vatikanskom bankom i kažnjavanja zlostavljače maloljetnika od strane svećenika i biskupa, samo će vrijeme pokazati.

Već je izvršio pozitivan učinak na evanđeoski i pentekostalni svijet. Njegov jednostavan stil života i njegov govor u korist siromašnih stavljaju veliki pritisak na propovjednike i vrlo bogate pastore tzv. evanđelja prosperiteta koji, iz moje perspektive, iskrivljuju evanđeosku tvrdnju o nasljedovanju nauka Pisma. Njihovi su se ljudi počeli pitati zašto je njima potreban mlazni avion ako ga Papa nema.

P: Vidite li opasnost, da zbog pozitivne slike pape Franje, evanđeoski kršćani pređu na katoličanstvo?
O: Na globaloj razini ne vidim da evanđeoski kršćani postaju katolici ili da se pridružuju Rimokatoličkoj crkvi. Svake pak godine milijuni katolika postaju evanđeoski kršćani, ali samo šačica ljudi ide u suprotnom smjeru. Broj evanđeoskih kršćana koji postaju katolici je, sa sociološkog stajališta, nevjerojatno nizak jer govorimo o najvećoj vjerskoj zajednici na svijetu koja automatski privlači mnogo ljudi. A mnogi protestanti koji ulaze u RKC čine to zbog liberalizma – osobito u pitanjima etike – u glavnim protestantskim crkvama koje su napustili. Već je papa Benedikt slijedio novu liniju dobrodošlice evanđeoskih kršćana, ali to nije rezultiralo masivnim ulaskom u RKC. Da je Franjo stvarno htio zadobiti evanđeoske kršćane postavio bi pitanja o bitnim temama za evanđeoske kršćane, poput Marije, štovanje svetaca, oprosta i razumijevanja mise.

P: Shvaćamo da je katoličanstvo različito od zemlje do zemlje, pa čak i u njegovoj hijerarhijskoj strukturi ima mjesta za unutarnje različitosti. Kako možemo razumjeti sva ta različita ‘lica’ katoličanstva u Europi?
O: Iako se Katoličku crkvu obično razumije kao jedinstvo s poglavarom u Rimu, u stvarnosti se sastoji od ogromnog broja krila i teoloških stranaka. Glavna krila stručnjaci opisuju kao tradicionaliste, liberale i ‘evanđeoske’ katolike. Prvi su ne samo protiv bilo kakvih promjena u teologiji, već su također jako odani štovanju Marije i svetaca, hodočašća, pučkog katoličanstva, itd. Ovo krilo je stabilno u broju, niti raste, niti opada. Liberalno krilo uglavnom naliči protestantskom liberalizmu, ali nije tako glasno. Njihov broj opada.

‘Evanđeosko’ krilo nije evanđeosko u teologiji, na način na koji mi koristimo taj pojam, već se radi o nedavno obraćenim kršćanima s nekim karizmatičnim iskustvom, svi s dubokom osobnom vjerom, naglaskom na osobnom presvjedočenju i svjedočenju, na proučavanju Biblije, te na karizmatskim darovima. To krilo ne govori protiv središnjih katoličkih dogmi, kao što su mariologija, indulgencije, sveci, itd., ali ih stavlja na sekundarnu razinu, u suradnji s nekatoličkim kršćanima. Ovo krilo raste, s jedne strane kroz rastući karizmatski pokret u Katoličkoj crkvi, a na drugoj strani, preko velikog broja obraćenja u Africi i Aziji, a sve kao rezultat osobnog svjedočenja vjere pojedinih katolika.

Katolička hijerarhija može pripadati svim krilima. Može biti vrlo liberalna, kao što je u Njemačkoj, gdje je nedavno katolički biskup javno pozvao na prihvaćanje istospolnih brakova, ili pak vrlo konzervativna kao u Poljskoj ili u SAD-u. Imamo područja, gdje je proračun Katoličke crkve nevjerojatno velik od nekoliko desetaka milijardi Eura, kao što je to u Zapadnoj Njemačkoj ili u Poljskoj, a postoje i područja u kojima Katolička crkva teško plaća svoje svećenike, kao što je to u bivšoj komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. Imamo područja s uglavnom pučkim katoličanstvom sa štovanjem Marije i svetaca – sve do lokaliziranih oblika kao što su crne Madone – i jako sekularizirane regije, gdje katolici rijetko idu u crkvu i ne osjećaju se vezanima bilo kojom moralnom zapovijedi svoje Crkve.

P: Kako evanđeoski kršćani mogu pronaći ravnotežu u susretu s katoličanstvom, imajući u vidu kako raznoliku stvarnost katoličke vjere, tako i njezinu centralizirano vodstvo koje diktira katolički nauk?
O: Na osobnoj razini, važno je da smo u interakciji s onim specfičnim što naš katolički prijatelj zapravo vjeruje, a to mogu biti vrlo liberalan ili pak konzervativan oblik katoličke vjere. To također može biti sekularizam, astrologija, ili što god drugo što predstavlja središte njegova razmišljanja. Želimo svjedočiti konkretnoj osobi, a ne sustavu.

Istovremeno sustav katoličke teologije je najveća vjerski sustav i najveći kršćanski vjerski sustav na svijetu, te stoga moramo uložiti puno energije kako bismo to istražili, razumjeli, komunicirali s njim. Kad god mislimo da nešto nije ispravno, moramo ponuditi ne samo negativne tvrdnje, već i dobro argumentirane bolje alternative.

P: S obzirom na ulogu koju Pismo ima za katolike i evanđeoske kršćane, koje sličnosti i razlike možemo naći?
O: Dugo je vremena katolička teologija stavljala učiteljstvo, papinski autoritet učitelja, iznad Biblije i, u isto vrijeme od liberalnih protestanata, preuzela visoku kritiku Pisma svih vrsta. Ovo je, s dvije strane, ubilo autoritet Biblije. No, pojavio se i suprotni trend: samo čitanje Biblije, često i zajedničko, na što se katolike potiče od Drugog vatikanskog sabora, opet je iniciralo probuđenje. Tada je papa Benedikt XVI progovorio protiv visoke kritike, a način egzegeze u njegovoj seriji knjiga o Isusu otvorio je put za puno više čitanja Biblije u Katoličkoj crkvi. Papa Franjo je nastavio u tom smjeru, tako da sada većina svećenika živi sa svojim Biblijama, a time nude i čišći svetopisamski nauk u svom propovijedanju. Po sebi to ne mijenja ni jednu dogmu, ali samim povjerenjem i čitanjem Biblije na obje strane imamo šansu i nadu za poboljšanje. Moje je iskustvo da je puno lakše danas raspravljati s katoličkim vođama s Biblijom u ruci nego što je bilo prije 20 godina.

P: Na kojim područjima trebaju surađivati katolici i evanđeoski kršćani?
O:

• a. Možemo surađivati s katolicima na svim područjima na kojima možemo surađivati sa svim ljudima dobre volje, kako bismo izgradili pravednije i mirnije društvo!
• b. Možemo surađivati na političkim i socijalnim pitanjima, gdje se obično slažemo u temeljnim vrijednostima i uvjerenjima. Danas to često znači da katolici i evanđeoski kršćani stoje zajedno protiv protestantskih liberala, primjerice u pitanjima života (abortus, eutanazija) i seksualnosti. S katolicima se također slažemo o problemu trgovine ljudima i prisilnoj prostituciji. Također treba shvatiti, da Katolička crkva kao država (‘Sveta Stolica’) često brani vitalne moralne pozicije u Ujedinjenim narodima i drugim nadnacionalnim organizacijama.
• c. Trebali bi stajati zajedno u protiv diskriminacije i progona kršćana, kako protiv progonitelja tako i protiv država, obje vrste država, onih koji nas (kao što su Irak ili Indije) ne štite, kao i one koji su spremni govoriti u ime vjerske slobode (kao što su Južna Afrika i Njemačka).
• d. Ova suradnja može varirati od zemlje do zemlje.
• e. važno područje na kojem još uvijek ne postoji suradnja je područje bogoslužja. No, budući da je ionako zajedničko blagovanje Gospodnje večere / mise zabranjeno na katoličkoj strani i, budući da je u Katoličkoj crkvi, zajednička misa / Gospodnja Večera kraj i vrhunac zajedništva, ne vidim puno razloga za zabrinutost na ovom području. Naš evanđeoski pristup je sasvim drukčiji od protestantskih liberala, koji zajedničku proslavu Gospodnje večere vide kao polaznu točku suradnje s Katoličkom crkvom.

Želio bih dodati ovo: postoje tri globalna kršćanska tijela: Rimokatolička crkva, Svjetsko vijeće crkava (WCC) i Svjetska evanđeoska alijansa (WEA). Ako netko ne uključi WEA u tu međunarodnu sliku, nije čuo cijelo svjetsko kršćanstvo. No, postoji i druga strana medalje: to donosi veliku odgovornost. Uvjeren sam da mi, evanđeoski kršćani ne možemo živjeti u privatnom kutku svijeta i ponašati se kao da ne postoje druga dva kršćanska svjetska tijela. Trebamo surađivati gdje je to moguće, zajedno razgovarati s vladama koliko je to moguće, i osigurati da su nas, zajedno s ostalima, čuli. Druge dvije strane susrećemo u svakodnevnom životu i posvuda na međunarodnoj sceni; ne bismo trebali tražiti skriveno mjesto gdje smo sami, već bismo, gdje god je to moguće, trebali progovoriti o našim uvjerenjima.

Uz to: čini se da je često temeljni argument protiv razgovora: jedini razlog za razgovor s nekim je izjaviti da ste istomišljenici. Odrastao sam s ovom ‘naukom o krivnji po pripadnosti’ u vrlo konzervativnom evanđeoskom domu, a i sam sam se ovim argument predugo služio. Ali gdje u Bibliji naći potvrdu da je rukovanje s nekim i razgovor već i podupiranje njegova svjetonazora ili teologije? Je li to Isus činio? Ili Pavao? Nije li Pavao razgovarao sa svim vrstama vođa i skupina? U Rimu se čak sastao sa židovskim vođama da im kaže da će doći židovski vođe iz Jeruzalema i reći puno pogrešnih stvari (Djela 28: 17-25). Pavlova je namjera tim nekršćanima bila osigurati da oni nemaju iskrivljenu sliku njegove službe i kršćanske Crkve i otkloniti povjerenje u riječi svojih kolega nekršćana iz Jeruzalema.

P: U prošlosti je bilo nekih dokumenata između pojedinih evanđeoskih denominacija i katolika, posebno u pogledu opravdanja vjerom. Što se može reći o tim dokumentima danas?
O: Jedini dokument koji je stvarno pridonio napretku bio je ‘Zajednička izjava o nauku o opravdanju’ između Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana (PCPCU) i ne-evanđeoske Svjetske luteranske federacije. Definicija samog opravdanja u ovom dokumentu je prihvatljiva za evanđeoske kršćane, čiji je spektar dakako mnogo širi od luteranske teologije. Ipak, tada je voditelj Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI, odmah razvodio dokument, ne time što je rekao da tekst nije u redu, već time što je kazao da sporazum ne može značiti da se cijeli Tridentski sabor može dovesti u pitanje. To je obezvrijedilo cijeli proces i pravnu vrijednost dokumenta ostavio visjeti u zraku. Papa Franjo reče nama, kao i luteranima, da mu se sviđaju definicije u dokumentu i da ima neke ideje o zajedničkom prihvaćanju, ali ćemo ipak morati pričekati kako bismo vidjeli što to znači. Naravno, dobro je ako je papa ovdje voljan učiniti iskorak, barem u svom privatnom razmišljanju, ali za nešto službenije ipak će se više toga morati dogoditi.

Usput: središnjost nauka o opravdanju vjerom evanđeoski kršćani ne napadaju zbog postojanja katoličke teologije ili zbog onog što sadašnji Papa govori. Drugi su razlozi zbog kojih se opravdanje vjerom u klasičnom razumijevanju gubi u evanđeoskim krugovima: 1) zbog utjecaja ideja teologa poput NT Wrighta, ili putem rastućeg crkvenog pokreta (stvar je previše složen za jednu rečenicu, ali ovdje želim spomenuti temu), 2) zbog smanjenja interesa za biblijsku teologiju i dogmatiku u evanđeoskom pokretu uopće; 3) zbog evanđelja prosperiteta, koje nije zainteresirano za ove teme, jer njegovi zagovornici imaju slab pogled na ljudski grijeha i ne poučavaju u kojoj su mjeri vjernici još uvijek grešnici.

Istovremeno treba reći da je danas Reformirana soteriologija u porastu u evanđeoskom kršćanstvu, mnogo više nego u dvadesetom stoljeću. Pogotovo u pentekostalnom pokretu, veliki se dijelovi preuzimaju iz tradicionalne evanđeoske ili čak Reformirane soteriologije. Posebno raste broj teoloških učilišta i vrhunski teolozi unapređuju sustavnu teologiju pentekostalnog pokreta.

P: Katolička crkva i evanđeoski kršćani imaju vrlo različit pogled na ono što Crkva jest. Kako to utječe na dijalog?
O: To utječe na dijalog kako na sadržaj, tako i na praktična pitanja: 1) na sadržaj, Katolička crkva vjeruje da je ona neophodna za postizanje spasenja, tako da to mora biti središnja tema u dijalogu, koja je uvijek i nekako prisutna; 2) na proceduru, Katolička crkva je strogo hijerarhijski strukturirana, te je na kraju uvijek važno slaže li se s nečim papa ili ne (kao što je učinio s ‘Kršćanskim svjedočenjem u multireligijskom svijetu’), dok na našoj strani imamo vrlo slabu strukturu i zastupati naših 600 milijuna članova crkava je moguće samo ako obuhvatimo ono u što vjeruju, a ne zbog vanjskog pravnog autoriteta. Dakle, ako ja sam ili naše WEA povjerenstvo pristane na nešto što evanđeoski kršćani uglavnom vide drugačije, oni to jednostavno ne bi prihvatili, a ja bih vjerojatno uskoro izgubio svoju poziciju. Ali ovo moramo vidjeti i kao snagu na evanđeoskoj strani: zauzimamo se za ono što naši ljudi stvarno misle i rade, dok papa ili Vatikan često brane ono što mnogi katolici vide, a posebno prakticiraju drugačije. Razmislite samo o velikom broj pobačaja u katoličkim zemljama.

P: Mislite li da se stav nacionalnih evanđeoskih saveza iz zemalja u kojima je katoličanstvo društvena većina treba čuti s posebnom pažnjom unutar WEA, kada se raspravlja o temama kao što su dijalog s katolicizmom i ekumenizam?
O: Da naravno. Tri od pet teologa iz naše grupe koji rade s pet katoličkih teologa iz PCPCU-a u dijalogu o Pismu i srodnim temama, su iz većinski katoličkih zemalja, uključujući i jednog iz Italije i Španjolske. Prije nego što smo potpisali ‘Kršćansko svjedočenje u multireligijskom svijetu’ zajedno s Vatikanom i Svjetskim vijećem Crkava, proveo sam mnogo vremena razgovarajući s čelnicima desetak nacionalnih saveza iz većinski katoličkih zemalja.

No, dopustite mi ovdje dodati dvije primjedbe. 1) Bilo bi pogrešno misliti da svi ti savezi misle slično. Evanđeoski savezi – ograničit ću se na Europu – u Španjolskoj, Poljskoj i Austriji imaju dosta divergentna stajališta o tome kako se nositi s Vatikanom i katoličkom vodstvu. 2) i drugi se savezi moraju odrediti spram katoličke teologije i prakse. Njemačka ima više od 30 milijuna katoličkih građana, a ja osobno živim u Köln-Bonn području, povijesnom središtu Katoličke crkve. Moj stan je neposredno uz Isusovački kolegij u Bonnu, mjestu na kojemu je pokrenuta protureformacija, nedugo nakon što su protjerali Martina Bucera. To je jedan od razloga zašto pišem knjige protiv oprosta, o apokrifima, o Katoličkom crkvenom zakonu. I drugi njemački evanđeoski teolozi, kao što je Rolf Hille, su među najbolje opremljenima predstaviti našu vjeru katoličkim partnerima u dijalogu.