Onima koji me osobno poznaju i znaju moj cjeloživotni profesionalni angažman na području visokog školstva ne trebam posebno objašnjavati zašto sam prošlotjedno zasjedanje Sabora Republike Hrvatske pratio s velikim zanimanjem, posebice raspravu o konačnom prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti.
Pridružujem se onima koji tvrde da se radi(lo) o jednoj od najvažnijih sjednica Hrvatskog sabora za sustav znanosti i visokog obrazovanja. Na drugom se čitanju, naime, našao prijedlog novog Zakona koji pokriva taj resor, a koji je pripremila administracija resornog ministra Radovana Fuchsa.
Dok sam pratio raspravu u rukama mi je kao konstantna referenca bila upravo pročitana opsežna i minuciozno dokumentirana knjiga profesora Pravnog fakulteta Ivana Obadića ”Akademske slobode u prijedlozima novih zakona”.
Knjigu mi je osobno podario autor na okruglom stolu o novom Zakonu koji je u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo nekoliko tjedana ranije održan u svečanoj dvorani naše zagrebačke univerze. Bezrezervno ju preporučam svima koji nisu indiferentni prema fragrantnom procesu ukidanja nekih ranije dosegnutih stečevina sveučilišne autonomije.
U gore spomenutoj saborskoj raspravi je ministar Fuchs uvodno naznačio o kojim se korekcijama i izmjenama radi u konačnom prijedlogu Zakona te naglasio kako je osnovni cilj promjena u zakonodavstvu osuvremeniti sustav visokog školstva i znanosti, ojačati njegove institucijske kapacitete te područje koje Zakon regulira uskladiti s načelima europskog prostora.
Fuchs je naglasio kako okosnicu novog Zakona predstavlja, u Obadićevoj knjizi problematiziran, novi model financiranja visokog školstva preko programskih ugovora i jasnije definiranje državnog nadzora nad zakonitošću rada javnih sveučilišta te namjenskog i odgovornog trošenja javnog novca.
Većina saborskih zastupnika je, uz neke sporedne varijacije, dala podršku novom Zakonu, što se s obzirom na konstelaciju političkih snaga u našem najvišem zakonodavnom tijelu moglo i očekivati.
Manji dio zastupnika je bio uvjerenja da predloženi Zakon predstavlja udar na sveučilišnu autonomiju, a Nino Raspudić je (svakako uzaludno) tražio treće čitanje.
Oporba se uglavnom usredotočila na manjkavosti u dvama područjima: nedostatku referenci na etiku i izvrsnost u visokom obrazovanju. Gore spomenuta Obadićeva studija je višestruko aludirana i citirana u kontekstu protivljenja novom Zakonu.
U žustrim raspravama spominjali su se udar na sveučilišnu autonomiju, ukazivalo na opasnosti stavljanja akademije pod politički nadzor Sveučilišnog vijeća, potencijalne financijske pritiske i ucjene te centralizaciju ovlasti u funkciji ministra znanosti.
Snažno je izraženo nezadovoljstvo time što Zakon ne adresira pitanje etike u obrazovanju i znanosti.
U konačnom nacrtu nema spomena nacionalnog tijela za etiku, te je u tom kontekstu spominjan i raniji saborski Odbor za etiku čije su odluke prije nekoliko godina bile predmet odlučivanja na Ustavnom sudu prije pet godina, a u kontekstu optužbi za plagijat tadašnjeg ministra Pave Barišića.
Prisjetimo se (pisali smo o tome) da je akademik Vlatko Silobrčić tada bio predsjednik saborskog Odbora za etiku, pod kojim je uvjetima podnio ostavku na tu funkciju te kako je Ustavni sud tada ukinuo dio iz Etičkog kodeksa Odbora za etiku koji definira Odbor kao završnu razinu pri utvrđivanju mogućih kršenja Kodeksa.
Čitatelje ovog portala, koji inzistira na istini i etici, ne treba uvjeravati kako je etika opredjeljenje za trajne vrijednosti koje se temelje na istinoljubivosti, nepristranosti, jednakosti prilika, slobodnoj i razboritoj raspravi, otvorenosti prema konstruktivnim promjenama te poštovanju osobnog dostojanstva i prava svih pojedinaca.
Uz to neodjeljivo ide i trajni angažman na promicanju i izgradnji izvrsnosti na svim područjima djelatnosti, a posebice na ključnom i za budućnost pojedinaca i naroda presudnom području obrazovanja.
Osim prigovora zbog izostavljanja etike na imenovanoj prošlotjednoj sjednici Sabora nekoliko je puta izraženo i nezadovoljstvo zbog marginaliziranja izvrsnosti u visokom školstvu.
Ukazano je, primjerice, kako novi Zakon nema kriterija izvrsnosti kod izbora rektora i dekana, niti pri izboru članova za Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.
Iako se možemo donekle složiti s nedovoljno uvjerljivom apologijom ministra Fuchsa kako je zbog razlike u znanstvenim područjima teško odrediti jedinstvene kriterije izvrsnosti, ipak moramo izostanak kriterija izvrsnosti proglasiti ozbiljnim deficitom novog Zakona.
Zaključimo: izostanak i(li) marginalizacija etike i izvrsnosti u visokom (i svakom drugom!) obrazovanju je višestruko problematičan i negativno konzekventan za moralnu, intelektualnu i radnu budućnost pojedinaca i naroda u nedovoljno učenoj Lijepoj Našoj.
(Izvor: https://www.autograf.hr/visoko-obrazovanje-bez-etike-i-izvrsnosti/)
