U predbožićnom smo tjednu pa valja opet podsjetiti na neke zanemarene teme i kronološke dileme u vezi s proslavom Isusova rođenja.

Cijeli kršćanski svijet već od prastarih stoljeća 25. prosinca (pravoslavni istok 7. siječnja po Julijanskom kalendaru) slavi Isusov rođendan. Međutim, Isus iz Nazareta sasvim sigurno nije rođen 25. prosinca odnosno 7. siječnja.

Točan datum njegova rođenja ne znamo, pa čak ni godinu. Postoje različite kalkulacije i još brojnije spekulacije o datumu rođenja najpoznatije osobe ljudske povijesti.

Tako Siksto Julije Afrikanski u svojoj ”Kronografiji” početkom trećeg stoljeća jednom zanimljivom teološko-povijesno-soteriološkom konstrukcijom ”zaključuje” da je Isus začet 25. ožujka, a rođen 25. prosinca. No i to je zapravo samo spekulacija bez mogućnosti provjere i bez pouzdanog povijesnog utemeljenja niti je ona dovela do toga da se 25. prosinca počne slaviti kao Isusov rođendan.

Kršćanska crkva prvih stoljeća Isusov rođendan nije uopće spominjala niti ga je slavila. Poznat je komentar crkvenog oca Origena (185.– 254.) kako ”u Bibliji nigdje nije naznačeno da se slavio Isusov rođendan ili priređivalo neke banke njemu u čast. To su radili samo grešnici (kao faraon ili Herod) koji su dan kad su bili rođeni naveliko slavili.”

Možemo sigurno tvrditi da se Božić ne ubraja u ranokršćanske blagdane.

Kako je onda došlo do njegove proslave?

Najvjerojatnije je objašnjenje da je Božić zapravo kristijaniziran poganski praznik, jer je poznato da su Rimljani 25. prosinca slavili (rođen)Dan Nepobjedivog Sunca (Dies Invicti solis). Kako kršćani nisu uspjeli istrijebiti taj poganski festival, oni su ga vještom inkulturacijom (uz pomoć tada već pokrštenih državnih autoriteta) preimenovali, recimo ”prekrstili”, u natalis Isusa Krista, rođendan ”Sunca pravde” prema zaključnim riječima posljednjeg kanonskog proroka (Malahija 4, 2), a povezani s evanđeoskim opisom utjelovljenog ”svjetla svijeta” (Ivan). 1, 3).

Božić se kao proslava Isusova rođendana uvodi dekretom tek nekoliko stoljeća kasnije u tada već službeno priznatom kršćanstvu, koje je poslije (od mnogih sumnjivih) obraćenja cara Konstantina, postalo privilegirana državna religija.

Da budemo precizniji, Božić se prvi puta spominje kao proslava Isusova rođendana tek 354. godine. Stoga se ne čudi što ga od samog početka prate žestoka osporavanja i ozbiljni nesporazumi.

Kako god bilo, Božić se otad slavi svake godine, au prilog uspostavi božićnog slavlja išli su argumenti, kao što smo već spomenuli, suprotstavljanja neznabožačkom slavljenju Nepobjedivog (boga) Sunca.

Kako nema preciznosti oko datuma Isusova rođenja, tako ga nema ni o godini u kojoj je rođen. Računanje početka našeg kalendara temelji se na rođenju Isusa Krista i to prema računanju monaha Dionizija Malog (umro oko 550. godine). No sve činjenice ne pokazuju da je Isus rođen nekoliko godina ranije.

Iako je to već godinama poznato, u javnosti se o tome počelo otvoreno raspravljati tek nakon što je tadašnji papa Benedikt XVI. 2012. godine objavio knjigu ”Djetinjstvo Kristovo”.

On je naglasio kako više nema dvojbi da je Isus rođen prije Krista, tj. prije nulte godine od koje se računaju ere prije i poslije Kristova rođenja. Ključni, iako ne jedini, argument je što je popis stanovništva o kojemu govori evanđelje obavljen u vrijeme kralja Heroda Velikoga, ali je on umro već 4. godine ”prije Krista”.

Dionizije Mali je dakle u svojim računanjima napravio pogrešku od nekoliko godina. Povijesni datum Isusova rođenja treba stoga staviti nekoliko godina ranije, negdje između 7. i 4. godine ”prije Krista”.

Kada god je govor o pogreškama i razlikama u kalendarima, postavlja se i neizbježno pitanje zašto pravoslavni ne mijenjaju svoj zastarjeli Julijanski kalendar?

Manje je poznato da je reforma tog kalendara zapravo izvršena, ali nažalost nikada nije primijenjena. Pokrenuo ju je ekumenski patrijarh Meletije IV. 1923. godine.

Posebno zanimanje za reformu kalendara vladalo je u tada novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je zbog razlika između Gregorijanskog i Julijanskog kalendara i njihove primjene kod rimokatolika i pravoslavaca, osim ”kulturne pomutnje”, trpjela i gospodarske gubitke zbog dvostrukih praznika.

Tadašnji ministar vjere Ljubomir Jovanović je za stručnu pomoć zamolio glasovitog matematičara i astronoma Milutina Milankovića, rođenog Baranjca, osječkog gimnazijalca. Milanković je kao delegat, uz tada mitropolita i kasnijeg patrijarha Gavrila V., u Carigradu na svepravoslavnom kongresu iste godine, iznio svoj prijedlog reforme Julijanskog kalendara i pratećeg lunarnog, značajnog za računanje datuma Uskrsa.

Stručnjaci se uglavnom smatraju da je Milankovićev kalendar do sada najsavršeniji jer odstupa samo 2,75 sekundi godišnje od astronomskog. Usvojen je jednoglasno u Carigradu, a Milanković je po povratku u Beograd primio i zahvalnicu od patrijarha Meletija.

Prostor i vrijeme nam se ovdje ne dopuštaju prikazati kako je nasuprot konsenzusu struke i spremnosti na promjene u vodećim zvjezdarnicama istoka crkvena politika uz nedostatak vizije dovela do toga da se Milankovićeve reforme kalendara ipak ne primijene. Porazna, da ne kažemo sramotno, u svemu tome je i kratkovidnost tadašnjih arhijereja Srpske pravoslavne crkve.

U ovom smo tekstu uglavnom problematizirali upitni datum i pogrešno računanje godine Isusova rođenja. Koliko god to zbunjivalo, sve to ipak nimalo ne umanjuje pravi značaj i poruku Isusova rođenja.

Ispravno promatrana poruka božićne svjetkovine je evanđeoski gledano zapravo jednostavno: ”Dijete vam se rodilo, Sin vam je darovan!” U tom djetetu čovjeku je u susret došao Bog, da bude Emanuel – Bog s nama. Za ostale detalje predlažem pažljivo čitanje 2. poglavlja Evanđelja koje je napisao dr. Luka.

AUTOR: Peter Kuzmič / 21.12.2025.

(Izvor: https://autograf.hr/bozica-nema-u-ranom-krscanstvu/)