“Da netko tu uđe sa ulice, ne bi vjerovali šta se događa.”
Zagreb, 31. listopada – 3. studenog 2013. – Moja supruga i ja stojimo u bivšem kasinu u Zagrebu. Okruženi smo s 300 Hrvata, Slovenaca, Srba i Bosanaca, uživajući u Slovačkom bendu koji pjeva na srpskom. Neki su plesali, neki razgovarali ili jednostavno slušali; ali svi su se zabavljali. Moja žena je bila u pravu; ovaj je prizor bio rijedak. Događaj koji je doveo sve te različite kulture i jezike zajedno zove se ‘Srcokret’ – riječ koja službeno i nije riječ.
Srcokret je pokrenut željom da se srca mladih ljudi na prostorima bivše Jugoslavije okreću prema Kristu. Ovo je bio treći Srcokret od 2008. godine i drugi za mene i moju ženu. Sve tri konferencije su bile primjer toga da je pravo kršćansko zajedništvo jače od tradicije, granica i povijesti koje dijele ove nacije.
Ali glavni cilj nije bilo pomirenje. Iako su svi svjesni razlika, mnogo mladih koji su prisustvovali Srcokretu rođeno je poslije ratova. Ova konferencija je bila o tome što to znači iskopčati se iz sistema, tj. izaći iz matrice. Kada netko iskreno donese odluku da slijedi Krista, on/a je iskopčan/a od utjecaja ovoga svijeta. Kao što je apostol Pavao rekao: ‘Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma…’ Rimljanima 12:2
Cijela je konferencija bila strukturirana oko šest radionica koje su se usredotočile na iskapčanje iz specifične kulturološke mreže. Ali isključenje iz matrice ne znači da bi kršćani trebali ostati u svom kutku i čekati na nebo. Ovo je bila jedna od najjačih strana Srcokreta – umjesto da nam je rečeno da se povučemo, ohrabreni smo biti najbolji u našem području i suočiti se s kulturom oko nas. Jednu od radionica kojoj sam prisustvovao vodio je uspješan profesor prava čija je želja da koristi Bogom dan dar u svom punom potencijalu.
Jedinstvo je također bila jedna od bitnih tema. Glavni organizator, Pastor Oliver iz Karlovca, zaključio je konferenciju sa stravstvenim pozivom Kršćanima da budu uključeni u Crkvu. ‘Ne bismo se trebali moliti za jedinstvo. Moram li moliti za svoje noge da hodaju? Kada smo iskreno dio Kristovog tijela, jedinstvo je sasvim prirodno.’
Možda je baš to razlog zašto bi se to sve činilo tako čudno nekome tko bi naišao sa ulice. Različite nacije, jezici i tradicije koji svi zajedo uživaju. Koncert, na kojem su timovi svirali rock, rep, punk i slavljeničke pjesme, predstavljao je jednu slobodu koju su svi prisutni osjećali. Sloboda od religioznosti. Sloboda od tradicije. Sloboda od matrice.
Da, bilo je čudno. Naročito u ovom dijelu svijeta gdje su događanja za mlade često mala i gdje su kulturološke razlike velike. Možda je baš zato sve bilo čudno. Ili možda zato što je ova scena bila sličnija nebu nego bilo koja druga u kojoj sam ikada sudjelovao.
Jeremy Bohall
(preuzeto s epc.hr)
