Erupcija ustanaka diljem Srednjeg istoka tijekom posljednjih dvije godine odražava regionalnu bezizlaznu društveno-političku situaciju: godine korumpiranih režima, policijske brutalnosti, kršenja ljudskih prava, ekonomskih nepravdi, siromaštva i visoke stope nezaposlenosti, posebno među mladima i obrazovanim. Pokrenut je proces promjena koje će poticati generacije na odlazak, a malo je vjerojatno kako novi režimi imaju mogućnosti poboljšati ekonomske i socijalne uvjete ili doprinijeti boljoj budućnost mladim generacijama.
Glavni subjekt ovih promjena bilo je Muslimansko bratstvo, najutjecajniji organizirani islamski politički pokret u modernoj povijesti. Počelo je u Egiptu 1928., a potaknulo je i druge sunitske muslimanske organizacije diljem Bliskog istoka i šire. U svjetlu prethodnih korumpiranih i nepravednih režima, takve su se grupe predstavljale kao spasitelji pod sloganom „Islam je rješenje“.
Trenutni potresi mogu transformirati teritorijalne ustroje i nacionalne države koje su uspostavljene prije jednog stoljeća, nakon raspada Osmanskog carstva. Primjerice, granice Iraka mogle bi se mijenjati ovisno o stvaranju neovisne kurdske države na sjeveru Iraka i Sirije, te je pitanje hoće li, raskomadan građanskim ratom, uopće preživjeti u svom sadašnjem obliku.
Veći je naglasak na sektaškim, etničkim i plemenskim identitetima nego na nacionalnim identitetima. Mnogi suniti, šiiti, alaviti, kurdi i drugi, sad su više usmjereni na sektaške ili etničke skupine, nego na nacionalne države.
Međutim, trend se može i okrenut, kao i kod naglog pada vlade Muslimanskog bratstva u Egiptu, pokazalo se kako islamistički sustav vladanja, koji ne dopušta multikulturalnost i demokratizaciju, ne može preživjeti u svijetu naprednih društvenih medija i povećane sekularizacije.
Štoviše, islamistički politički program bio je izložen propitivanju mnogih umjerenih muslimana, koji su se pozivali na sekularizirani državni sustav. Tijekom prošle godine, broj sekularista, pa čak i ateista, značajno se povećao u Egiptu i drugim zemljama regije.
Događanja u Egiptu stvorili su nove pozitivne odnose među kršćanima i muslimanima, od kojih su mnogi stajali rame uz rame protiv ekstremističke islamističke politike, iako je u pojedinim dijelovima Egipta bilo napada na kršćane i kršćanske objekte.
Danas postoji više od 25 milijuna kršćana u regiji, što iznosi 6 % stanovništva:
• Od trećeg do četrnaestog stoljeća, kršćani su bili većina stanovništva u regiji.
• Kršćani su živjeli pod islamskom vlašću više od trinaest stoljeća.
• Međutim, zbog progona, kršćani su prestali biti većina u svojoj domovini. Pad se ubrzao tijekom dvadesetog stoljeća zbog masovnih ubojstava, kao u slučaju Armenaca i Asiraca, i emigracije.
• Do početka dvadesetog stoljeća, palestinski kršćani broje više od 40% stanovništva, a danas ih je manje od 5% u Izraelu i na Zapadnoj obali.
• U Jordanu, postotak je pao s preko 30% na manje od 3% , u Libanonu sa 70% na manje od 30% , te u Iraku s 30% na 2% 2012. godine.
• Više od 3 milijuna egipatskih kršćana iselilo se od 1960-ih. Tisuće kršćana prebjeglo je u Siriju.
Međutim, posljednjih dvadesetak godina veliki broj muslimana dolazi Isusu Kristu. Stoljećima se činilo da je evangelizacija muslimana nemoguća. Ali, što je veći utjecaj islamista u kontroli regije, to je više ljudi u potrazi za izlazom iz svojih situacija:
• Društveni mediji igraju značajnu ulogu u do dosizanju muslimana porukom Evanđelja.
• Satelitska TV i internet su doticale milijune muslimana.
• Procjenjuje se da je broj kršćana u Iranu danas deset puta veći no 1979. godine kada je započela islamska revolucija.
• Danas postoje autohtoni kršćani u gotovo svakoj Zaljevskoj državi.
• Dok je crkva u Sjevernoj Africi posve uništena u šesnaestom stoljeću, Bog dopire do mnogih Sjevernoafrikanaca kroz snove i vizije te podiže vođe koji grade mreže crkava i službi.
Ovaj članak je dio Globalna analize Lausannskog pokreta za studeni 2013. Više možete pročitati na http://conversation.lausanne.org/en/resources/detail/13321#article_page_1
